Piše: Irena Lučić / Wine&Only
Vinocom je iza nas. Pred vratima Vinartov Grand Tasting. A za njim u stopu slijedi proljetni niz regionalnih i lokalnih vinskih sajmova i festivala. U toj se šumi ponude može pronaći uistinu svašta – od izvrsnih radionica, unosnih poslovnih prilika i briljantnih momenata vinske promocije do loše organizacije, promašenih koncepata i nepovratno izgubljenog vremena.
Bez daljnjeg, vinski sajmovi i festivali važni su za promociju vina i vinske kulture. Još su važniji u kontekstu prodaje, zbog činjenice da vinskim prodavačima i kupcima pružaju priliku za neposredan susret i posljedičnu poslovnu suradnju. Ipak, poslovne (a kamoli financijske) rezultate sudjelovanja na nekom vinskom sajmu teško je (da ne kažem nemoguće) izmjeriti. Možda bi i bilo moguće, ali ih definitivno – nitko ne mjeri. Najmanje vinari :). U najbolju ruku, učinci se procjenjuju 'odokativno', a odluka o (ponovnom) sudjelovanju uglavnom se donosi na temelju osjećaja ugode („tamo je bilo lijepo“), dužnosti („zbog ovog ili onog moram se pojaviti tamo“) ili prestiža („svi koji nešto vrijede idu, pa moram i ja“). U pokušaju da nađem odgovor na pitanje zašto je tome tako, razgovarala sam sa vinarima, organizatorima vinskih manifestacija i sa 'običnim ljudima' – posjetiteljima sajmova. Većina onih koji imaju negativno mišljenje željela je, razumljivo, ostati anonimna.
No, krenimo redom… Što je uopće vinski sajam, a što vinski festival? I čemu oni služe? Najbolji odgovor na to pitanje dao mi je Saša Špiranec, organizator Vinart Grand Tastinga, vinski novinar, sommelier i vinski autoritet u svakom pogledu. „Vinski sajam primarno je susret vinara i kupaca, susret ponude i potražnje, koji ima za cilj omogućiti proizvođačima vina da obnove postojeće i stvore nove poslovne kontakte. Riječ je dakle o B2B susretu koji za cilj ima (dugoročnu) poslovnu suradnju. Vinski festival, s druge strane, je komercijalno događanje namjenjeno promociji i popularizaciji vina te ima za cilj direktnu prodaju vina krajnjim kupcima.“ Drugim riječima, sajam za vinara predstavlja investiciju, dok bi mu festival trebao donijeti izravnu zaradu. Ti su lončići kod nas često pobrkani, pa se nerijetko ono što bi trebalo biti sajam naziva festivalom, i obrnuto. No, najčešće je slučaj da se to nešto, što uključuje izlaganje vina, pretvori u mix svega i svačega, sa zajedničkim nazivnikom opijanja. Kao što izvrsno opisuje gospodin Ivo Kozarčanin u svom blogu vino.hr: „Nije problem otvoriti i potočiti najskuplju butelju. Vinari ih i donose na vinske festivale i sajmove kako bi prosječnom vinoljupcu ponudili vino koje je teže dostupno, mnogima i preskupo. Problem je kad gost takva vina, pa i bilo kakva, ne kuša, nego lijeva u sebe. Bez poštovanja vinara i u takvom stanju da se neće sjećati koje je vino pio, a kamoli kakvo je bilo.“
U tih nekoliko rečenica sažeto je i moje vlastito mini-istraživanje o najdugovječnijem hrvatskom vinskom sajmu – Vinocomu. U razgovoru s vinarima doznajem da su više nezadovoljni nego zadovoljni – žale se na preveliku gužvu, visoke kotizacije, pretijesna izlagačka mjesta i na nezahvalnu publiku. Na pitanje zašto onda ipak dolaze, odgovaraju da je to nešto što se jednostavno mora. Inzistiram dalje i pitam zašto se mora. „Ako ne ideš, odmah krenu glasine u selu. Eno ga, propao je, ni u Esplanadi nije bio.“ – pojašnjava mi jedan istarski vinar (koji je, naravno, želio ostati anoniman) – „I onda moraš ići. A to je zapravo samo trošak novca i vremena“. Postoje vinari koji su otišli korak dalje i otarasili se čak i brige oko toga 'što će selo reći'. „Na vinske sajmove ne idemo već godinama, jer nam se jednostavno ne isplati. Fokusirani smo na izravne kontakte sa hotelima i restoranima i na taj način ostvarujemo puno bolje rezultate.“ – kažu oni (također želeći ostati anonimni). Druga pak skupina izlagača nije baš tako isključiva. Smatraju da u sajmovima ipak ima nešto korisno. Primjerice, moslavački vinar Lovro Miklaužić smatra da je Vinocom izvrsna platforma za stvaranje novih kontakata i širenje postojećeg networka. Investiciju tog tipa (u novcu i vinu) smatra prihvatljivom i isplativom. Isto tako, mladi konavoski vinar Petar Crvik, iako ga vinski marketing pretjerano ne zanima, smatra da odlazak na Vinocom ili Grand Tasting ima smisla, jer je „to dobro u marketinškom pogledu“. Na pitanja imaju li ikakve mjerljive rezultate, ni jedan ni drugi nemaju konkretan odgovor.
Moj osobni dojam je da potreba za mjerenjem rezultata marketinških investicija kod hrvatskih vinara ne postoji niti kao ideja, a kamoli kao prihvaćena i uhodana praksa. Prije nekoliko godina na jednom vinskom sajmu uspostavila sam kontakt s nekoliko desetaka vinara i ostavila im svoje posjetnice. Jedini follow-up koji je uslijedio je onaj od Jo Ahearne, britanske vinarke s hvarskom adresom: „It was very nice meeting you at the wine fair. I hope we will have a chance to cooperate in the future.“ Ništa posebno, dakle. Identični je tekst vjerovatno poslala na adrese sa svih prikupljenih vizitki. Ali taj mail itekako svjedoči o visokoj razini poslovne kulture i – što je još važnije – kod primatelja ostavlja izuzetno dobar dojam o samoj vinariji. Jednostavan (i besplatan) način za istaknuti se u mnoštvu - kojeg se hrvatski vinari, očito, nisu dosjetili. Ili im naprosto nije stalo?
Zanimalo me i kako izgleda Vinocom iz perspektive gospodina Ivana Dropuljića – idejnog začetnika i organizatora ovog, najstarijeg vinskog sajma u Hrvatskoj. Osobno, smatram da pokretanje vinskog sajma prije četrnaest godina u Hrvatskoj bila hrabra i vrlo avantgardna ideja te da Ivanu svi trebamo biti zahvalni za probijanje leda. On je, kaže, vrlo zadovoljan situacijom – kako na Vinocomu, tako i općenito na sceni vinskih sajmova u Hrvatskoj. „Vinocom sam napravio po uzoru na festivale u Francuskoj i Italiji, najbolje što sam mogao u danim okolnostima. Smatram da smo po pitanju organizacije u rangu većine stranih sajmova – nigdje stvar ne funkcionira 100% savršeno, ali izlagači i posjetitelji su načelno zadovoljni.“ Ta je izjava potkrijepljena činjenicom da Vinocom svake godine, debelo unaprijed i po defaultu rasproda sva izlagačka mjesta (njih preko 300) dok se broj posjetitelja bilježi četveroznamenkastim ciframa.
Obzirom da je g. Dropuljić zadovoljan, pitanje što bi trebalo popraviti ili promijeniti na sceni vinskih sajmova i festivala u Hrvatskoj postavila sam Saši Špirancu. Koji smatra da ne treba učiniti ništa. „Tržište je samo po sebi izvrstan regulacijski mehanizam – događanja koja se pokažu kao dobra će opstati, ona loša će nestati, kao što je slučaj sa svakim drugim tržišnim proizvodom. Mi se trudimo biti bolji kroz konstantna ulaganja. Prvih smo godina ulagali u promociju, zatim smo uložili u opremu (stolove, opremu za hlađenje i sl.) kako bismo podigli kvalitetu izlaganja na Vinart Grand Tastingu i omogućili vinarima da svoj proizvod prezentiraju na najbolji mogući način, u najboljim mogućim uvjetima. Trenutno smo u fazi kada najviše ulažemo u strane kontakte, čime sajam dobiva međunarodni karakter.“ Na pitanje da li bi država trebala na bilo koji način ulagati u nove ili financijski podupirati postojeće festivale Saša odlučno odmahuje glavom i ponavlja: „To bi stvorilo nerealnu sliku i na umjetan način produžilo život događanjima koja komercijalno nisu održiva. To ničemu ne služi. No država bi svakako trebala više ulagati u marketinšku strategiju same zemlje i ulagati u brendiranje Hrvatske kao vinske zemlje“. Slažem se, no to je već tema za sebe…
Osvrnimo se malo i na regionalne festivale, koji u posljednje vrijeme niču kao gljive poslije kiše. Najdugovječnija je tu svakako Vinistra, koja odolijeva konkurenciji i zubu vremena. I to ponajprije - kvalitetom. Vinistra je učinila zaista mnogo za istarske vinare i za Istru kao vinsku regiju. Samim time, učinila je mnogo za Hrvatsku koja bi – da nije Istre – bila još beznačajnija na međunarodnoj vinskoj sceni. Na kontinentu, od važnijih sajmova ističu se Urbanovo i WineOS. Na obali brojimo WineRi, Zadar Wine Festival, splitski GAST, Dubrovnik FestiWine i mnoge druge vinske susrete. Svi su dosta dobro posjećeni, što možemo objasniti atraktivnošću obale i drevnim hrvatskim snom o bogaćenju preko noći na račun naivnih turista (ali i to je neka druga tema… :)).
Za razliku od nacionalnih, regionalni festivali su svakako konkretniji i usmjereniji u poslovnom pogledu te kao takvi predstavljaju važan marketinški potencijal za vinare. No problem leži u tome što ne postoji ama baš nikakva međusobna koordinacija od strane organizatora, koji su se prisiljeni međusobno otimati za izlagače i sponzore, a nerijetko si uskaču i u termine. Na kraju balade, vinari su rastrgani i iscrpljeni, a organizatori sretni ako uopće pokriju troškove. Usuđujem se reći da svaki organizator regionalnog sajma koji nije završio u minusu zaslužuje orden, dok onaj koji je uspio nešto i zaraditi već pretendira na poziciju superjunaka.
Za kraj, osvrnimo se i na tematske festivale. Najčešće se tu priča vrti oko autohtonih sorti, koje u zadnjih deset godina uistinu doživljavaju pravi revival. No, iz nekog razloga ti eventi nekako baš i nemaju tržišnu prođu. Kao, primjerice, konferencija Tribidrag koja se, usprkos genijalnom konceptu, dogodila jednom i nikad više. U ovu skupinu možemo ubrojati i Vina od davnina – jedini sajam iza kojeg stoji državna institucija. Osobno sam, u okviru tog sajma, sudjelovala na izvrsnim vinskim radionicama (koje su k tomu još i besplatne), sa još izvrsnijim predavačima. No ipak, čini se da okupljanje tog tipa nije pretjerano zanimljivo ni vinarima, ni distributerima, ni vinskoj publici. Svi smo svjedočili polupraznoj dvorani i pomalo otužnoj atmosferi – iako je riječ o fensi plejsu poput Laube. Festival Traminca (powered by Iločki podrumi) ipak, privlači sve veću pažnju, primarno iz razloga što aktivno radi na kvaliteti sadržaja.
Osobno, dojma sam da se od tematskih festivala među vinarima i publikom najbolje primio Pink Day. Štoviše, smatram da je taj festival napravio pravu malu revoluciju. Unazad deset-petnaest godina malo je koji proizvođač u ponudi imao rose vino, a kamoli da se njime hvalio. Dok se danas vinari praktički natječu čiji je rose bolji (da ne kažem „provansalskiji“ ;)) i ponosno šetaju Mimarom okićeni raznoraznim pink accesorizeima. Salon pjenušavih vina, čiji smo model – doduše – preslikali od Slovenaca, također bih ubrojala među važnije i hvalevrijedne tematske festivale. Prije svega, pohvale ovdje idu besprijekornoj organizaciji i izvrsno pogođenoj niši koja se naslanja na trend rastuće potražnje za pjenušavim vinima. Također, salon pjenušaca motivirajuće djeluje na vinare koji se sve više okreću proizvodnji mjehurića i sad već ozbiljno konkuriraju uvoznim pjenušavcima.
Da rezimiramo… vinski sajmovi (i festivali) izvrstan su alat vinskog marketinga koji je moguće fantastično iskoristiti za tržišno pozicioniranje i prodaju. Jasno, uz pretpostavku da razumijete što je to uopće vinski marketing. Naime, dojma sam da glavni uzrok (ne)zadovoljstva vinskim sajmovima uopće ne leži u vinskim sajmovima. Već u needuciranosti – kako potrošača, tako i proizvođača. I dok s jedne strane razumijem financijske razloge uslijed kojih si male vinarije (a takvih je puno) ne mogu priuštiti profesionalnu uslugu marketinških stručnjaka, ono što nikako ne mogu razumjeti jest stav srednje velikih vinar(ij)a koji često s omalovažavanjem gledaju na ideju angažiranja marketinškog konzultanta koji bi za njih izradio poslovnu/marketinšku strategiju. To njima ne treba jer – citiram – 'ionako sve prodaju'. Još mi je draža varijanta u kojoj smatraju da takve usluge ne treba plaćati jer 'znaju to oni i sami'. Ako ste ikada pogledali film 'U kini jedu pse' možda vam je u pamćenju ostala izjava glavnog protagonista koja kaže: „Važno je znati u čemu si loš i ne raditi te stvari.“ E, pa to je rečenica koja mi prva padne na pamet kada vidim izvrsna vina umotana u lošu ili nepostojeću marketinšku strategiju. No, da ne završim u hejterskom tonu, smatram da se stvari i na tom području mijenjaju. Sretnici smo koji imaju priliku svjedočiti uspjesima 'nove generacije vinara' (kako ih volim zvati). Na našem su se vinskom tržištu uistinu pojavili neki divni ljudi koji, osim što znaju napraviti sjajna vina, imaju otvoreni um i spoznaju od tome da nas postojeći - nekoordinirani i neplanski - pristup prodaji neće odvesti nikamo. I oni mijenjaju svijet. Zbog njih odlazim na vinske sajmove. Trebali biste i vi :)
Comments